Izlet planinara

Okić, 14.12.2013. godine

Okić grad je danas samo ruševina nekad moćne utvrde koja je štitila sjeverozapadnu Hrvatsku od tatara i turaka! Okić grad se prvi puta spominje u zapisima iz 1193 godine. U kasnijim zapisima dosta se pisalo o samoj utvrdi odnosno gradu Okiću koje je kroz svoju povijest imalo više vlasnika, nama nešto poznatiji su Erdody (Erdedi).
Kako se na Okićkom gorju i danas nalaze vinogradi tako su davne 1480. godine u nekim zapisima spominje da je Okićko vino bilo na dobrom glasu stoga je zaslužilo i naziv «misno vino» jer su ga koristili na Zagrebačkom Kaptolu.

Okić je smješten u jugoistočnom djelu Samoborskog gorja, a jugozapadno od grada Zagreba. Samo gorje ima predivne krajolike stoga je dosta na njegovim obroncima i vikendica kao i planinarskih domova.
Okić grad je jedan od najstarijih srednjovjekovnih plemičkih gradova, romaničke arhitekture, jedinstvene u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Sam Okić nije poznat samo po vinu već su tu i poznate Okićke trešnje koje su rado viđene na stolu svih sladokusaca.

Na prijedlog nekolicine članova naše planinarske sekcije donijeta je odluka da se organizira planinarski izlet u Okić. Zbog nemogućnosti naše voditeljice gosp. Ludovike Musić odlučeno je da vodim i ovaj puta naše članove na taj izlet, zadnji u ovoj godini. Kako dosad nisam bio na tom dijelu puta nije mi bilo sve poznato te sam u dogovoru sa gosp. Anitom dogovorio da provjerimo kako stići do odredišta. Kad smo sve mogućnosti doznali odlučili smo da krenemo Zet- busom iz Savskog mosta linijom za Klinča selo!

Kako je naše odredište bilo, Sveti Martin pod Okićem odakle smo trebali krenuti planinarskim stazama do planinarskog doma morali smo koristit i usluge drugog prijevoznika a to je Samoborček.Sastanak je bio na polazištu Savski most u maglovitom jutru uvjereni da će se magla razići no ona nas je pratila cjelim putem do povratka.

Vožnja našim Zet- busom trajala je samo do mjesta Rakov potok odakle smo nastavili vožnju Samoborćekom do samog centra Sv.Martin gdje smo krenuli do planinarskih staza koje su nas vodile do planinarskog doma "Dr. Maks Plotnikov" koji se nalazi na visini od 411 metara.
Do samog doma stigli smo za sat i pola kako je bilo i predviđeno, čim smo ušli u prostorije doma odmah smo krenuli na presvlačenje kao i ostalim potrebama. Naravno neki su odmah krenuli na pražnjenje svojih ruksaka u kojima se uvijek nađe nešto za brzi oporavak potrošenih kalorija kao i izgubljene tekućine.
Nakon dobrog jela i pića krenulo se već dobro poznatom "belom" a ubrzo je došlo vrijeme da se vratimo u još uvijek maglovite planinske staze do našeg mjesta za povratak u naš voljeni Zagreb.

No kako i uvijek u povratku nismo svi bili jednako brzi u silaženju veća grupa je došla nešto ranije na mjesto povratka . Kako u samom mjestu nije bilo nikakvog objekta nego smo morali čekat polazak autobusa na otvorenom odlučili smo zbog hladnog vremena da nastavimo pješke do mjesta Galgovo gdje bismo sačekali autobus sa ostatkom članova.
Međutim putem smo se dogovorili da nastavimo dalje pješke do mjesta Rakov potok odakle bismo nastavili vožnju Zet-busom, međutim kako je bila subota linije su nešto rjeđe te je nekolicina krenula linijom Samoborčeka dok su ostali čekali ZET.

Najvažnije da smo iako umorni svi ipak sretno stigli svojim kućama sa zadovoljstvom što se i ovaj izlet uspješno završio kako sam naveo zadnji u ovoj godini.

Ivan Horvatić, vođa puta